Čovek na Veneri

Jedno od najvećih iluzija u životu je neprekidnost.

Prije 66 miliona godina, neprekidnost dinosaurusa je

Već trajala oko 165 miliona godina - i nije izgledalo kao da će se išta uskoro promijeniti.

Svijet je bio topao i ugodan, i većina zemlje je bila pokrivena bujnim šumama i sa nevjerovatnom raznolikošću drveća, cvijeća, paprati i triliona malih stvorenja. Dinosaurusa je bilo svuda i oni su se razdijelili na stotine vrsta svih oblika i veličina. Titanosaurusi, veliki blagi divovi dijelili su svijet sa poznatim zvijerima kao sa Tyrannosaurus Rexom ili Edmontosaurusom. Pectinodon je lovio u žbunju, dok je Edmontosaurus lutao obalama i močvarama. Prastari raj, bujan svijet pun života. Prije 66 miliona godina, možda čak i u jedan utorak popodne, život je bio isti kao dan prije ili hiljadu godina prije, ili čak i milion godina prije. Stvari su dobro išle za naše pernate drugare dinosaure. Dok se jedan mali malecki detalj na nebu nije promijenio. Ako je bilo dinosaurusa koji su gledali u zvijezde, jedno veče su možda primijetili pojavu jedne nove zvijezde.

Malene tačke, koja je kroz mnogo sedmica polako postajala sve veća i svjetlija. Sve do jednog sudbonosnog dana, kada je izgledala kao još jedan maleni mjesec na noćnom nebu. I tada je nestala iz vida tonući u zemljinu sjenku. Još par sati, iluzija neprekidnosti je bila održana. Sve dok nije prestala. Ujutro je se objekat opet iznenada pojavio. Sada gotove iste veličine kao i sunce i rastući svakog momenta, na putu prema obali pored Yucatan poluotoka. Asteroidu trebaju sekunde da prođe kroz tanki sloj između svemira i zemlje i uspostavi kontakt. Ulazeći u atmosferu sa brzinom gotovo 60 puta većom od brzine zvuka Zaustavimo vrijeme. Ovdje vidimo kako će bezimeni asteroid izvršiti "specicide"(vrstocid).

Veći od Mont Everesta, prostire se od okeana do visoko u atmosferu, visočije nego što će putnički avioni letjeti milionima godina kasnije. U ovom trenutku svijet je jednog izgleda. Za trenutak sekunde biti će potpuno drugačiji. Hajdemo uraditi taj prelaz. Kako asteroid udara u plitki okean i čvrsto tlo ispod, energija milijardi nuklearnih bombi je oslobođena odjednom kako se asteroid rastrgava. Bljesak svjetlosti obasjava nebo dok se jeziva bijela kupola diže iznad. Meksičkog zaljeva. Temeljne stijene se tope u užarenu vrelu plazmu temperature desetina hiljada celzijusa. Toplotna radiacija od eksplozije putuje brzinom svjetlosti i istovremeno spali sve u okviru od oko 1500 kilometara. A energija od udara pritišće sa tolikom silom na zemljinu koru, da ona izgubi svu snagu i oteče od mjesta udara kao tekućina, stvoreći tako rupu 25 kilometara duboku, i 100 kilometara široku.

Okean je odguran stotine kilometara, kao kada dijete skoči u baru. Kako kora odskoči nazad, istopljena i tekuća kora pravi privremenu planinu koja doseže 10 kilometara u nebo Nepojmljiva količina materijala je izbačena u višu atmosferu ili čak i vani u svemir, do 60 puta više od originalne mase asteroida. Jačina udara se osjeti svuda na zemlji u roku od par minuta. Zemljotres snage 11 možda i najjači potres koje je ijedno živo biće ikada doživilo milijardama godina. Toliko je nezamislivo jak da je u Indiji možda protresao ogromna polja lave i izazvao vulkanske erupcije koje će trajati trideset hiljada godina i pokriti pola.

Indijskog potkontinenta lavom.

Čak i na strani zemlje suprotnoj od udara, zemlja je se pomjerila nekoliko metara. Nitko neće prespavati kroz ovaj dan. Ogromna eksplozija sudara se sa atmosferom neviđenom silom i izaziva udarni talas koji dostiže brzinu veću od hiljadu kilometara na sat u okolici mjesta udara sličnoj toj hiper-uragana na gasnim divovima kao Neptunu. U srednjoj Americi, u osnovi bilo kakvo zemljište, vegetacija ili životinja je samo isjeckana na komade i odbačena hiljade kilometara dalje.

Sada se okeani, koji su bili premješteni, vraćaju. Kako se privremena planina na mjestu udara urušava, obruč cunamija visine do i jednog kilometra, dovoljno da nadvise svaki neboder koji će ljudi ikada napraviti, kreću u svim pravcima. Kako udaraju u obale kontinenata koji okružuju mjesto udara, poplaviti će hiljade kilometara obale. 15 sati kasnije neki od talasa koji se odlome oko Južne Amerike će još uvijek biti viši od 100 metara u zraku. Ali mi još nismo ni spomenuli najgoru stvar Dosta krhotina bačenih u svemir će kružiti zemlju hiljadama godina, neke možda udare i mjesec ili čak i Mars. Ali većina se odmah vraća nazad. Kada stvari padaju kroz atmosferu na tim brzinama one se jako zagriju, kao, na stotine stepeni. A ovo se desi milionima tona materijala svugdje. Ovo brzo zagrije atmosferu na ogromne temperature. Ne znamo tačno koliko vruće je postalo, i koliko dugo je ovaj toplotni udar trajao, ali postoje dvije ideje ovdje.

Ili je se zrak zagrijao na stotine stepeni na par minuta Ili na hiljade stepeni na otprilike jednu minutu. U svakom slučaju, zrak postaje vreo kao u industrijskoj pećnici. Koliko su globalni efekti ovoga bili groznije osporavano, ali ako je dovoljno toplote dostiglo površinu, puno biljaka i životinja je izginulo veoma brzo, ako se nisu mogli ukopati ili pobjeći u pećine. Takođe je moguće da je toplota, skupa sa padajućim krhotinama zapalila materijal na tlu šuma i izazvala požare kako se zemlja okretala pod vrelom parom. U roku od par sati ogromni požari su vjerovatno gorili širom svijeta. Neki od njih su možda trajali mjesecima i pretvorili zemlju u užasnu vrelu paklenu verziju sebe. Kako se dan udara bliži kraju, mnogi dinosauri su već mrtvi, ali najgore tek dolazi. Gigantski oblak isparenog materijala dostiže gornju atmosferu i širi se oko cijele zemaljske kugle. Zajedno sa čađi planete koja gori, i aerosolom napravljenom pri udaru, planeta tone u duboku tamu, a jedina stvar koja obasjava pejsaž su bjesneći požari. Biljke koje prežive vatrenu oluju, će sada biti pregladnjene bez sunčeve svjetlosti, jer se globalna fotosinteza privremeno prekida.

U roku od nekoliko dana temperatura pada za čak i 25°C. Okeani su posebice loše prošli. Nedostatak sunčeve svjetlosti je ubio preko 90% planktona na kojem se temelji prehrambeni lanac života u moru. Na kraju ovo dovodi do nestanka velikih morskih reptila i amonita koji su nekada vladali morima. Biosfera u kojoj se sada nalaze preživjeli sliči nekom vanzemaljskom krajoliku. Pepeo, ruševine i izgorjeli ostaci prijašnjeg bujnog i sjajnog života pokrivaju zemlju, nebo je tamno, hladno je i svježa hrana je oskudna, dok gljivice bujaju. Mjesecima i godinama planeta će biti neprijatno i smrtonosno mjesto. Nagla globalna zima će trajati decenijama. Najmanje 75% svih vrsta na zemlji će jednostavno prestati postojati.

I tako, kako se dan bliži kraju,

Svijet je iznenada drugačiji.

Neprekidnost koja je trajala milione godina je nastala.

Doba Dinosaurusa je prošlo Samo tako Vremenom, iz pepela starog svijeta, preživjeli su se pojavili. Ptice koje su direktni potomcidinosaurusa i sisari koji će na kraju postati dominante životinje na planeti. Bez asteroida, tko zna kako bi život na zemlji izgledao danas. Bez naglog poremećaja neprekidnosti dinosaurusa, koji je potpuno promjenio planetu i sav život na njoj, možda nikada ne bismo imali priliku da postanemo ono što jesmo danas. Nije jasno koliko dugo će Doba Ljudi trajati. Do sada, moderni ljudi postoje 0.1% vremena koje su dinosauri bili živi. I u ovom kratkom vremenu smo postigli izvanredna dostignuća, učinili smo svijet svojim, dostigli svemir i rascijepili atom. Ali naša budućnost i naše dugoročno preživljavanje nije data stvar. Ako nismo pažljivi, može se prekinuti u tren oka, kao što se Doba Dinosaurusa završilo.